Eat all the bread!
Eto još jednog fenomena koji mi nikad neće biti jasan.
Ja, kao i svaki uzoran, a bogami i štedljiv student (tiše tamo, i ne smejte se, ozbiljan sam), volim da odem u studentsku menzu na ručak ili večeru. O kvalitetu usluge (to jest o gumenim pohovanim šniclama i tupim noževima) neću sad pisati, to je druga (i duga) priča. Ono što mene fascinira jesu oni ljudi koji uz obrok uzmu po još sedam, osam parčadi hleba.
Razumem ja da dan na fakultetu zna biti veo zamoran i iscrpljujuć, ali zar dva, eventualno tri parčeta hleba nisu dovoljna uz jedan prosečan obrok u menzi? Znam i da je hleb veoma dobar u popunjavanju praznine u stomaku, ali za Boga miloga, lakše malo sa tim.
I zanimljivo je da to ne rade samo, hmm, krupniji studenti (da ne kažem popunjeni, debeli, zadrigli... I could go on for days). To rade i oni mršaviji, čini mi se čak da su oni još gori od ovih prvih. Nije mi bilo jasno zašto.
E onda sam se malo zagledao u dotične i njihove rituale prilokom hranjenja. Dobar sam ja u tom zagledanju, bez da budem primećen, ništa meni ne promakne, samo da znate, but I digress . I jedan broj njih stvarno pojede sve to što su uzeli, što je za svaku pohvalu (u nekom paralelnom univerzumu gde je jedenje kao stoka društveno prihvaćeno ponašanje i gde nema gladne dece u Africi). Ali velika većina njih pojede samo sredinu hleba.
SAMO SREDINU?! Pa dobro studente, koliko ti imaš godina? Četiri? Još ti zubići nisu izrasli? Klima ti se mlečna trojka? Nabio si dvadeset i kusur godina, a još uvek jedeš samo sredinu hleba. To nikako nije za pohvalu. Uzećeš taj hleb nekom ispred nosa, kome će ostati samo mrvice i okrajci, i pojesti koliko, trideset posto hleba, a ostalo baciti. Ne znam ja odakle si i kako si naučio da se hraniš, ali ako ti se gadi da pojedeš tu koricu, šta uopšte radiš u menzi? Idi u neki fensi restoran i tamo naruči bez korice, ostavi im par hiljada i vrati se srećan u stan. Ostavi menz nama koji supu jedemo do poslednje kapi, a kad više ne možemo da uhvaimo kašikom, popijemo to iz tanjira. E tome služi menza, da se u njoj hrane gladni a pri tom i ne baš finansijski situirani studenti kojima će to verovatno biti jedini obrok u danu.
Eto, toliko za danas, odoh sad na kolokvijum, a posle verovatno da se napijem. Pozdrav.
Zašto GEJ1?
Prvi
Eto, palo mi na pamet da malo piskaram, pa sam napravio blog. Ideja mi se vrzmala po glavi već neko vreme, ali nikako nisam uspevao da se nakanim da to i uradim. Ali uspeo sam nekako sebe da nateram, mada je na to u velikoj meri uticala činjenica da se proteklih nedelju dana intenzivno spremam za kolokvijum, pa mi je gradivo počelo izlaziti na uši, da ne kažem počelo da izlazi.
Inače, predmet iz kojeg polažem kolokvijum se zove GEJ1, tako da odmah imam materijala za zbijanje šala na račun drugih, što će i biti primarna tema ovog bloga. Naravno, nemojte mi to uzeti za zlo, nego ako ste uvređeni pozovite me na pivo i slobodno se šalite na moj račun koliko hoćete, ja ću vam se u tome pridružiti (to će biti sekundarna tema ovog bloga, mislim, zbijanje šale na svoj račun, ne pivo, ali će i piva biti u velikim količinama, što popijenog u toku pisanja, što upotrebljeng u tekstu kao glavni pokretač neke komične situacije). Mada, ovo ionako niko neće čitati, tako da sam siguran.
Toliko za sada, uskoro očekujte sledeći članak (nekako mi se ne sviđa ta reč u ovom kontekstu, ali dobro) na temu ''Zašto GEJ1?''